Kolumna Bakira Hadžiomerovića: Počela bitka za novog lidera SDA

Ko bi rekao da se baš u neradnim danima vikenda može dogoditi toliko značajnih manifestacija koje bi dugoročno mogle uticati na političku budućnost ove zemlje. Kao što je poznato, u Jablanici su antifašisti, ovog puta ujedinjeni oko SDP-a i DF-a, obilježili 74. godišnjicu „Bitke na Neretvi“. Zajedničko fotografisanje na mjestu odigravanja „4. neprijateljske ofanzive“, gdje su u istom stroju stajali „crveni i narandžasti“, možda i jeste simbolična najava da liderske ambicije, ljudske sujete i štetni osjećaj vlastite bitnosti konačno uzmiču pred nužnim okrupnjavanjem takozvane multietničke lijevice u borbi protiv nacionalista svih boja koji bi, jasno je i vrapcima na grani, zauvijek da podijele i ovo malo što je od Bosne i Hercegovine ostalo…

Istovremeno, u tridesetak kilometara udaljenom Konjicu ( inače, rodnom mjestu viđenijeg subotnjeg jablaničkog gosta), na gender nekorektnom političkom skupu lišenom mudrih muških glava, ona je „sva mokra nalakirala nokte, obukla štikle, ostavila kuću…“ i, uz frenetičan aplauz objektivne autobus publike, samu sebe promovirala u lidericu. Taj skoro pa „ profesorski“ gard, onaj strogi samouvjereni govor i radioaktivne podjele „lekcija“ suštinski utemeljene na feudalnom osjećaju za realnost, u čijoj osnovi je samohvalisanje po komunističkoj doktrini „što je više kleveta i laži…“, na prvi su mi se pogled učinile odnekud poznatim, kao neko već proživljeno neugodno iskustvo. Nakon nekoliko minuta potpunog nesnalaženja i zbunjenosti, u mislima su se u koloni počeli ukazivati radovi Cristi Puiua, Corneliu Parumboiua i Cristian Mungiua, majstora režije rumunskog novog filmskog vala koji su planetu Zemlju za sve vremena zadužili istinom o zločinačkom i diktatorskom režimu  jednog neobičnog bračnog para… Uglavnom, liderica je rođena! Sad je valja ljuljati, rekla bi ona egzaltirana AFŽ-SDA publika iz luksuznog konjičkog hotela.

U istom danu, samo 200 kilometara dalje, u slobodarskom Tešnju, Šemsudin Mehmedović svojim je najbližim saradnicima i zemljacima strastveno izlagao pakleni plan o borbi za „bolju SDA“. S tim u vezi, javno je odbacio i mogućnost pridruživanja stranačkim  odmetnicima u državnom parlamentu. „Ako pitaš gdje sam sada, ne idem iz SDA, sve je moje ovdje ostalo…“, poručio je Mehmedović medijski transparentno te meteorološki promjenljive majske subote, Salki Sokoloviću, Senadu Šepiću i Sadiku Ahmetoviću. Odbijanjem dobrovoljnog ulaska u poslanički klub protjeranih i poniženih, Mehmedović je praktično najavio vlastitu kandidaturu za predsjedničku fotelju u „boljoj SDA“, te tešanjski juriš na poziciju „prvog u Bošnjaka“.

Ali tu ni izbliza nije kraj borbama za SDA-ovo prijestolje…Naime, dan prije Izetbegovićkine konjičke, te Mehmedovićeve tešanjske promocije, u Centralnom dnevniku Senada Hadžifejzovića  gostovao je mladi SDA jastreb i novogradski načelnik. Koji je usred intervjua zatražio hitno održavanje vanrednog stranačkog kongresa na kojem bi se, kako je rekao, „izabralo novo rukovodstvo stranke i zaustavilo osipanje članstva“. Tom prilikom, Semir Efendić, osim što nije odgovorio na konkretno pitanje da li ima predsjedničkih ambicija (što bi u politici trebalo da znači da negdje, duboko u sebi, uzgaja takve planove) demonstrirao je i respektabilnu količinu primitivizma svojstvenog skorojevićima što se na Balkanu preko noći dokopaju funkcija, službenih šofera i političke moći. Posljednja Efendićeva prezentacija vlastitih (ne)znanja iz etnologije, koja je očigledno sticao na opskurnim sijelima i googleu tražilici, daju nam povoda da vjerujemo kako ćemo još i zažaliti za ovakvim (kakvim-takvim) Bakirom Izetbegovićem i to kad za žaljenje bude prekasno, onda kad na njegovo mjesto dođu kadrovi Efendićevih gabarita…Nažalost, sa SDA koja ima takav podmladak mora se biti zabrinut za vlastitu budućnost.

Tri personalizirane kampanje za čelnu poziciju u SDA su, dakle, počele. Oni koji bi u trku za šefa najveće bošnjačke stranke još mogli uskočiti svakako su i aktuelni Izetbegovićev zamjenik, predvodnik takozvanih „tihićevaca“, Adil Osmanović, te predsjedavajući Vijeća ministara i favorit moćnog „gatačkog stranačkog klana“, Denis Zvizdić. Svi oni će do prvog narednog stranačkog Kongresa, manje ili više, lobirati za podršku članova iz aktuelnog stranačkog rukovodstva. Naravno da bi u cijeloj toj priči oko „hodžinog jorgana“ neobično mogla biti važna Izetbegovićeva uloga iako je trenutno teško opterećena „kućnim sukobom interesa“. Ali možda ni to nije neka naročita mudrost uzmemo li u obzir činjenicu da se SDA nalazi pred samo jednom stvarnom dilemom koja se svodi na sljedeće: Da li čelno mjesto u stranci konačno treba prepustiti nekom ko ne pripada familijarnom krugu iz Bosanskog Šamca, grada s kojim su direktno bili povezani svi raniji predsjednici te stranke? Pa, samim tim, i moguća buduća predsjednica…